Sloveniji je, čak i u vreme bivše zajedničke države Jugoslavije, bila izražena senzibilnost na mešanje vojske u civilne poslove, kao i na pokušaje militarizacije društva. Javnost je često bila kritički nastrojena prema vojnoj organizaciji, a takvi njeni stavovi su naročito došli do izražaja u drugoj polovini '80-ih godina.
Slovenija je, kao i ostale bivše centralnoevropske socijalističke zemlje, napravila ogroman korak u oblasti demokratizacije civilno-vojnih odnosa u društvu, te se stoga može govoriti o depolitizaciji oružanih snaga, poštovanju ljudskih prava u vojnom domenu i transparentnosti odbrambene politike i budžeta za odbranu.
Međutim, u domenu civilno-vojnih odnosa postoje određeni ustavni, zakonodavni i politički problemi koji, s jedne strane, ukazuju na složenost fenomena civilno-vojnih odnosa. U praksi je, s druge strane, pokazano da su civilno-vojni odnosi u društvu koje je u procesu demokratizacije izuzetno krhki. I upravo u tom kontekstu jačanje civilnog društva i ulogu javnosti uopšte treba smatrati za conditio sine qua non razvoju civilno-vojnih odnosa.
Snažan je utisak da su u slučaju Slovenije problemi o kojima je reč, a koji odstupaju od obrasca civilno-vojnih odnosa u razvijenim demokratskim društvima, u principu - ili barem u izvesnoj meri - neodvojivi od oblasti "civilno-civilnih" odnosa.